<p>Danas mi se čini sretnim proviđenjem, da mi je Sudbina za mjesto rođenja odredila upravo Braunau na Innu. Zar taj gradić ne leži na granici onih dviju njemačkih država, čije se ponovno ujedinjenje, barem nama mlađima, postavlja kao životni zadatak koji se mora izvr&scaron;iti svim sredstvima!</p><p>Njemačka Austrija se opet mora vratiti u veliku njemačku Majku domovinu i to ne samo zbog nekakvih gospodarskih obzira. Ne, ne: čak, ako bi ovo ujedinjenje, gospodarski gledano, bilo i nepotrebno, pa čak i &scaron;tetno, ipak bi se moralo dogoditi. Istakrvpripadazajedničkomcarstvu. Njemački narod neće posjedovati nikakvo moralno pravo na kolonijalno političko djelovanje sve dotle dokle god ponovno ne uspije svoje vlastite sinove okupiti u jednu zajedničku državu. Tek kada granice carstva obuhvate i posljednjeg Nijemca, i kada se vi&scaron;e neće morati brinuti o sigurnosti njihova prehranjivanja u slučaju ugroženosti vlastitog naroda, postoji moralno pravo na stjecanje stranog tla i teritorija. Plug je tada mač, a iz ratnih suza, za buduća pokoljenja, proizlazi kruh svagda&scaron;nji. Tako mi se ovaj mali pogranični gradić čini simbolom jedne velike zadaće. Ali, on je i u jednom drugom pogledu izazov na&scaron;em dana&scaron;njem vremenu. Prije vi&scaron;e od sto godina, ovo neupadljivo gnijezdo, dobilo je, u najmanju ruku, prednost da kao pozornica tragične nesreće koja je potresla cjelokupnu njemačku naciju bude ovjekovječeno u ljetopisima njemačke povijesti. U vrijeme najvećeg poniženja na&scaron;e domovine, pao je ovdje za svoju, također i u nesreći žarko voljenu Njemačku, n&uuml;rnberžanin Johannes Palm, gradski knjižar, uvjereni &ldquo;nacionalist&rdquo; i neprijatelj Francuza. On je uporno odbijao izdati svoje sukrivce, točnije, glavne krivce. Dakle, kao i Leo Schlageter. Njega je, također, upravo kao i ovog, denuncirao Francuskoj jedan od vladinih predstavnika. Ovu tužnu slavu zadobio je neki augsbur&scaron;ki policijski direktor, i tako postao uzor novonjemačkim vlastima u carstvu gospodina Severinga.</p>